Dijete u meni
Slučajno naletjevši na test naziva koje je vaše bajkovito biće riješila sam ga i dobila odgovor - moje biće je jednorog. Lijepo, pomislih. Stvarno je to posebno miitsko i izmišljeno biće koje mi se kroz život svidjelo u više različitih bajki.
Nakon razmišljanja o tome više manje bezveznom testu ne mogu da se ne zapitam kad sam prestala vjerovati u bajke i gdje se sakrilo dijete u meni. Godinama unazad voljela sam sve oblike dječjih igara i doživljaja, od onih običnih sa kartama do izleta na mjesta gdje su prvenstveno zabavni ili luna parkovi i obavezni obilasci zooloških vrtova. Sada se tek jedva mogu prisjetiti kada sam zadnji put posjetila takvo mjesto ili odigrala običnu partiju karata. Što se i kad promijenilo? Život? Nezainteresiranost? Gubljenje vremena u bezvezarijama ili problemima? Naravno, sve od navedenog.
Svjesno sada mogu reći da sam tim putem izgubila i dio sebe. I to onaj dio koji sam sama voljela i koji su ljudi oko mene voljeli u meni. Zapravo sad shvaćam da mi to fali i da je zbog nedostatka tog djeteta u meni došlo do promjena koje mi nisu dobrodošle i nimalo mi nisu drage.
Jesam li ja to "totalno odrasla"? Ili sam samo tek sada to shvatila?
To sada nije niti bitno. Bitno je da sam toga postala svjesna i da znam gdje trebam ponovo zaviriti i odškrinuti vrata djetetu da se opet pojavi i donese mi sa sobom dječju radoznalost, razigranost i neopterećenost. To je dobar put!
I ovaj dio mog života, bez djeteta u sebi, se morao dogoditi da bi izvukla neke zaključke. Sve ima svoje zašto i napokon mi se razbistrilo što mi se dogodilo. Svi ti strahovi, napadaji panike i očaja da će se dogoditi samo nešto ružno posljedica su nestanka tog veselog i vragolastog djeteta koji mi je svo ovo vrijeme samo jako nedostajao da bi me gurao naprijed u ono nešto lijepo i pozitivno jer život je lijep, sa svim svojim usponima i padovima. Stvarno je! I svaka ružna stvar koja se dogodila sada mi izgleda drugačije. Zapravo te ružne stvari nisu ni bile tako jako ružne, bile su proizvod mojih misli da je to nešto ružno i da će se sad tako i dalje nastaviti. I sada je došlo vrijeme da se taj niz takvih misli u mojoj glavi prekine. Napokon! Pa ja sam ta koja određuje zar ne? Ja sam bila kriva za ružne misli i sada sam zaslužna za ove lijepe! E sad je dobro, shvatila sam. Došlo mi je. Vratilo mi se. I sad gledam van razmišljajući bi li radije otišla prošetati šumom i nabrati koji proljetni cvjetić ili bi popila topli kakao i odigrala bilo kakvu igricu. I to je to! Dijete u meni se vratlo!
Samo nastavak...
Nije da se nisam nadala nekom od komentara na moj prvi blog, ali očekivala stvarno nisam baš ništa. Kad ono eto iznenađenja i zapravo ono što me veseli sada je to što jako, jako dugo nisam bila iznenađena na bilo kakav način, a pogotovo mi se nije dogodilo da ne očekujem, a nešto se desilo. Hvala vama dvojima, jer ne znam kojeg ste spola pa da ne bi bilo koga uvrijedila , na komentarima, ali imam ja i nastavak priče....
Ljubavnika mi predlaže jedan od mojih, već mi dragih komentatora, a što ako i to imam, a i to me iscrpilo zbog očekivanja koja se nisu ostvarila. Zapravo i nije baš ljubavnik u pravom smislu te riječi, ali onako netko s kim volim provoditi vrijeme, družiti se...
Drugi pak komentator, također mi već drag, kaže hormoni te pucaju ženo, ne baš tim riječima, ali razumijemo se. I da i taj ili ta je u pravu. Sigurna sam da prolazim kroz fazu promjena i da ti hormoni čuda rade i po mojoj glavi i po mom organizmu, a kako se nositi s njima? Danas sam već isplakala dušu u više navrata i što je najgore pred kćeri koju nikako ne želim opterećivati mojom stanjima, a očito baš to radim. Zašto? Zapravo pojma nemam, skupilo se ili opet hormoni. Najprije sve skupa što se zove život.
Od danas sam ponovo na homeopatskoj terapiji i što god tko rekao o tome čini se da kod mene djeluje. Bolova je manje, mučnina mi je već prestala, a prvu turu sam popila jutros oko 11 tako da sam jako zahvalna tim malim granulama na pomoći. Sad sam već i gladna jer od jutra sam na čaju i dvopeku i mislim da je to dobar znak, iako sam u međuvremenu zvala par ordinacija za gastroskopski pregled koji me očito čeka htjela ja to ili ne i čini se da ću se morati suočiti sa strahovima iz djetinjstva i obaviti i to. ( Ako itko ima iskustva s tim pregledom slobodno podijelite samnom bit će mi drago).
Kad sama sebi pročitam ovo što mi pada na pamet i što pišem ispadam prava pravcata cvilidreta i želim što prije izaći iz tog opisa sebe jer to nisam ja, ne ona prava ja i to me užasava. Kako se vratiti sebi? Otupiti na udarce svakodnevice i ne misliti na probleme koje ionako ne mogu mijenjati ili bar trenutno utjecati na njih? Sjećam se prve lekcije u srednjoj školi iz psihologije, tema je bila nešto kao zašto razmišljati o nečemu za što ne znamo hoće li se uopće dogoditi. Puno puta sam ju izgovorila u namjeri da pomognem dragim ljudima koji su bili u nekom problemu, a sada je ne znam primijeniti na sebi. Morat ću nekako naći taj put do sebe....ako netko zna kako to ide pomozite i recite...
Pokušaj promjene
Koliko je teško promijeniti način života kad dođete u 40-te? Naravno da sa svih strana pljušte knjige i razni tekstovi o samopomoći i samoiscijeljenju, a ni svakodnevnih astro savjeta ne manjka, no kako si stvarno pomoći. Ja sam žena ušla u okruglu 40-u za koju sam strahovala da će donijeti svakojake promjene, naravno na bolje. Od straha za tridesete nisam osjetila ama baš ništa iako se ženama pripisuje ta godina kao nekakva granica za ulaz u neko novo razdoblje.
I eto me sad sa puno slobodnog vremena .Od dva posla koji sam godinama radila više nemam ni jedan, i ne nije netko drugi kriv, to su bile više-manje moje odluke i nekako su se nametnule same po sebi, tada se to činilo kao dobar put. Dijete, jedno, je ušlo u pubertet, divne petnaeste, prvi gimnazije i puno istraživanja u svim pogledima, sve manje treba mamu kao osobu s kojom će se pomaziti, porazgovarati ili prošetati jer čemu inače služe sve prijateljice, poznanici, susjedi, a i prvi dečko se eto pojavio u životu. Sreći nema kraja. I sve je to normalno i sve to tako i treba biti, ali kako se nositi sa tim promjenama za koje sam znala da će doći. Muž po cijeli dan radi i o njegovom poslu već duže vrijeme ovisi naša obiteljska egzistencija i hvala Bogu, to samo tako kažem jer inače sam ateist i nisam se kroz život baš susrela sa nekim oblikom Božje milosti ili naklonosti, ni kroz sebe a niti kroz meni bliske ljude koji su vjernici, dobro nam je. Uvijek može bolje, ali i gore, pa ću sada ostati na tome da nam je dobro jer u državi u kakvoj nažalost živimo imati posao i redovna primanja koja mogu pokriti osnovne troškove, a uz to omogućiti djetetu školovanje, marende, izlaske i nove tenisice ili jaknu, može se reći da nam je dobro.
Zašto uopće ovo pišem pitam se sada? Papir, u ovom slučaju monitor, trpi sve kažu ljudi, a i nekako mi se čini lako istresti sve što mi je u glavi na ovaj način, a u glavi mi je totalni kaos!!! Već danima i tjednima imam promjene raspoloženja, hodam po doktorima ne bi li mi rekli što mi je, anksioznost me uzela već par puta tako da sam i na hitnoj pomoći završavala, a sve zbog filmova u glavi, to su mi kasnije objasnili. Od dijagnoza su mi konstatirali gastritis i višak kiseline zbog čega imam bolove pod desnim rebrom, mada moja homeopatska liječnica sada kaže da je tu jetra ( a i to sam ultrazvukom pregledala i nalazi su sasvim dobri). I to je zaprvo to. Doktorica kaže da misli da mi ne treba psiholog ili psihijatar, homeopatska doktorica ili kako se to već zove kaže da odem na bioterapiju da mi se energija u organizmnu malo presloži, a ja evo pišem blog.
Trenutno me ništa ne boli, muža još nema, dijete je u školi, pas spava, vatra gori i toplo mi je, gladna nisam, ali sama jesam. Sama sa svojom zbrkom u glavi i pitanjima što mijenjati da opet budem ona ja kakvu poznam i kakvu volim jer ova ja mi nije baš draga niti simpatična, a i ne poznam ju baš dobro jer nisam sigurna kako će već sljedeći tren reagirati. Nepredvidiva neka ja je zavladala. Osjećam li se sada bolje nakon izbacivanja ovih osnovnih stanja sebe? Pa i ne baš osim što mi je prošlo nešto više od pola sata, a da nisam pogledala na sat, do sada.
Ako ovo itko i bude pročitao baš me zanima može li se išta shvatiti...e tu sad nastupa zabava čini mi se...ma ja ovo ionako samo malo za sebe jer kažu da vremenom postane lakše. Ne zamaram svoje najbliže ponovnim raspravama kako sam i što mi je, prijatelji misle da mi je bolje i neka tako za sad i bude, a nova promjena raspoloženja sigurno već negdje čuči i čeka da se pojavi sa prvom novom vijesti o bilo čemu (ovo znam da nije dobro- to je tipična autosugestija), ali ovaj put glasno sebi kažem da ako ta promjena i dođe bit će pozitivna i sa smiješkom prihvaćena jer odlučila sam potražiti onu ja koju znam...
